Svake noći, Anchy!

subota, 10.03.2007.

...u vezi onog ručka...

Upravo sam GA nazvala i otkazala za neki drugi put (to se samo tako kaže...neće biti drugog puta)...Bolje je za svo troje ....

| Reci nešto pametno… (5) | …printaj ako hoćeš… | # |

...smth's wrong...

Definitivno nisam u redu...Nešto se događa u mojoj glavi, a da ja toga nisam ni svjesna..
Za sve krivim NjEGA. Da!ON je kriv...
Upravo sam se vratila sa recimo dobrog girl-provoda...koliko se to može još nazvati girl...ipak su tu bile 2 udane ženske...Al ajd recimo da je bio girl-provod...Iako su njih dvije (Anita i Martina) cijelo vrijeme trabunjale o svojim muževima...

No sve u svemu da ispričam kako nam je bilo...
Hana se pokupila s nekim tipom dok si rekao keks, a ja sam ostala s ovim dvjema nostalgičarkama...Cijelo vrijeme su mislile kako su im muževi...onda šta će oni reći ako zakasne...pa su stalno gledale na sat i osjećale nekakvu krivnju..pa su i na mene prenijele tu krivnju što sam im uopće dopustila da se razdvoje od svojih mužića na ovu jednu jedinu (!!!!) večer..
I onda su one počele pričat o svom bračnom životu,a ja ,kao "iskusna" u svemu tome, trpim i slušam...i mislim kako mi je život jadan. One u svim svojim bračnim problemima nađu neku zanimljivu stvar kojoj se lijepo nasmiješe i požele opet vidjeti svoje muževe..I ja sam se tad pokušavala sjetiti kad sam se ja to tako nasmiješila zadnji put...
Nisam se mogla sjetit.
Šta je to u meni da se ne mogu vezati za nikoga?!
Koji mi je vrag?!
Ali i kad vidim i budem s nekom osobom s kojom bih se baš lijepo mogla slagati...ja pobjegnem..Ponekad sam, a možda i stalno, kao odskočna daska. Sve se od mene odbija.
Upravo sam to i sad maloprije napravila.
Nije mi dugo trebalo nakon što sam shvatila da sam u savršenom razgovoru o braku ja zapravo višak pa sam odlučila okušati svoju sreću s jednim dečkom koji me cijelu tu večer promatrao. Kad neće on, ja ću...Krenila ja prema njemu..On napravio neku meškoljavu facu..
Nije mi jasno zašto to stalno naprave..a nisu ni svjesni..Također mi nije jasno zašto se uvijek boje prići..a kao neki macho tipovi i face.. Al imaju oni izgovor za to..:" Ne vjerujem u te stereotipe da muškarci trebaju prići prvi. Mislim da to nije bitno."...bla bla bla. Tipični izgovori!
I tako ja malo, malo pomalo.. i završim s tim bombončićem...Isto tako malo, malo pomalo i došli mi na moj ulaz. On stoji i čeka da ja otvorim vrata..Vatra se zahuktava..I meni prođe glavom mamina rečenica :"Bilo bi i vrijeme da si nađeš nekog...". I umjesto da me to potakne...ja reagiram totalno suprotno.
I sad on očekuje da ću ga ja pozvati unutra...Gleda on mene...gledam ja njega..I odjednom iz mojih usta počnu teći rečenice same od sebe: "Ovaj...mislim da je kasno.A ja sutra ujutro radim. Trebam se odmoriti. Hvala ti što si me dopratio. Bilo mi je lijepo večeras. Laku noć!"
I zatvorim mu vrata pred nosom. Nije ništa uspio ni reći.
Ja trebam psihijatrijsku pomoć.
Ali nisam mogla. Zbog one glupe rečenice..zbog frendica koje su cijelo vrijeme trabunjale o muževima..a i da napokon priznam zbog NJEGA.
Znam da ga ne mogu imati, ali moja podsvijest radi tako da samo na NJEGA pomislim kad se u mog mozgu vrti tema ljubavi sve što ide uz to.
I ušla sam poslije u stan i nasmijala se. Baš onako kako su se Anita i Martina smijale. Imam problem... a sjetivši se neki dan i našeg susreta u vinceku..nasmijala sam se.
Zapitala sam se...jesam li ga uopće prestala voljeti?...je li moj problem što se ne mogu skrasiti upravo taj?..želim li ja to samo njega za muža?..zapitala sam se...i još se uvijek pitam.

| Reci nešto pametno… (4) | …printaj ako hoćeš… | # |

petak, 09.03.2007.

Shopping mania

Ne znam zašto..ali uvijek se oraspoložim jednim dobrim shoppingom...Zapravo stigle su pare za jedan obavljen posao i ja ih odlučila potrošiti...Krenula sam po Ilici...a završila u City Centru...čak sam i bila i do Kike iako mi ništa OD TAMO ne treba (ali to ne mora značit da ništa OD TAMO ne moram kupit ;-)..)..
I uhvatila me groznica shoppinga.Jednostavno se nisam mogla suzdržati..I uvijek na kraju kupim stvari i koje mi trebaju i ne trebaju. Ali sve me to mami svojom ljepotom da ih uvijek odlučim kupiti. Nekad znam reći NE..
...ali ne brinite...odmah se ja sutra vratim po to inače ne bih mogla spavati sve dok to ne dobijem (a takva nisam samo u shoppingu).Stvarno se ne znam suzdržati...to već postaje zabrinjavajuće...postajem OVISNA!!!!
Kad god imam malo viška para to ode na neke krpice ili takve gluposti, a zna mi se dogodit da ih obučem samo jednom i onda ih poklonim prijateljicama ili rođakinji. Evo baš sam maloprije nazvala rođakinju da se dofura s mojom malom nećakinjom do mene da joj uvalim par krpica, jer ja trenutačno nemam mjesta u svom ormaru, a treba staviti te nove negdje. A i kupila sam neke stvarčice mojoj nećakinji Petri i jedva čekam da joj to poklonom te da ju malo razveselim :-).

OVO MI JE NEĆAKINJA...baš je slatka, jel da?
Ok...osim toga vjerojatno jedine prave korisne stvari koje sam kupila jesu donje rublje i oni sapunčići..kremice..i te kozmetičke gluposti bez kojih ne mogu...Isto jedna vrsta ovisnosti..Tako sam u Lushu danas bila pola sata (znam ja i više)..dok nisam pokupovala sve živo i neživo. Dobro tu se opravdavam sama se bi. jer mi te stvari stvarno trebaju. A i kad dođeš tamo ne možeš izaći koliko te omame oni mirisi..MMMMMM...i sad ih osjetim iako nisam tamo..možda mi to iz vrećice dopire ;-)..Najbolje mi je to kad dođem tamo što mi odmah ti mirisi namame osmijeh na lice. Od postaneš rofl ..baš kao droga ...Da mi netko ponudi posao tamo za troduplo manju ploaću nego što je imam sad rekla bih :"MOŽE!!!" I to bih još bila sva sretna zbog toga..Eto koliki učinak na mene imaju te mirišljave stvari...Pa ako me tko hoće pridobiti samo nek me odvede u Lush i ja sam otvorena za sve suradnje...Tamo kao da ne razmišljam svojom glavom, a novce iz novčanika samo predajem prodavačici..k'o da sam na šalteru u banci.
Ali ajde bar sam sretna sad... ma koliko god ja bila ovisna o shoppingu ono mi daje zadovoljstvo. smijeh
I sad gledam u sve to što sam kupila i tako se osjećam zadovoljno da vam ne mogu riječima ni opisat...Dajte mi objasnite tu moć shoppinga, jer ja ću bankrotirat jednog dana u budućnosti budem li nastavila ovako.

A ima još jedna stvar u vezi shoppinga i mene...Najviše volim kupovat sama. Zašto? Ako idem s nekim dečkom...on to jednostavno ne može izdržati..prevelik pritisak...ja ga ispitujem za mišljenje , a on napravi onu facu ugrožene vrste..
Ako idem s curama onda se ja osjećam ugroženo.Zašto? evo odgovora...: Zato jer im se često svide neke stvari kao i meni pa to onda izgleda više kao brzopleto gledanje po policama ne bih li snimila nešto lijepo prije njih (jer opće poznato je da ne možeš imat stvar koju ima tvoja frendica). I onda to sve više izgleda kao neko međusobno natjecanje. Ajme što to ne volim...I sve se odvija takvom brzinom da na kraju kupim totalno jadne stvari. Ako idem s mamom opet...jao o tom ne ću ni pričat..Uglavnom sve što se meni sviđa njoj je apsolutno grozno..
E zato Anchy fino voli kupovat sama..imam vremena koliko god hoću..kupujem što hoću i nemam pritiska i nečijeg zanovijetanja pored sebe.

| Reci nešto pametno… (3) | …printaj ako hoćeš… | # |

četvrtak, 08.03.2007.

posao+razgovor s mamom+kava s udanom frendicom= sami problemi!!!

Kao da mi nije dovoljno svojih problema nego mi naturuju i tuđe.
...Mama je odlučila da je vrijeme da nađem muža. Da! Baš je tim riječima rekla. Bez pardona!
Evo kako...Ja u teškom poslu.Ne znam gdje mi je glava,a gdje guzica (ako je koga uvrijedio moj odabir riječi: sorry)...pravim jedan projekt za vrlo važnu i ozbiljnu stranku...a u tome mi pomažu (ili odmažu) moji nesposobni zaposlenici koji nikako da shvate da mi radimo za stranku i služimo da ispunjavamo njihove želje, a ne da širimo svoje, ma koliko god one dobre bile!!...I tako ja njima objašnjavam neke stvari kad iz moje torbe dopire zvuk Dine Dvornika i pjeva : "jer ti si mi u mislima i ti si mi u grudima..."..otvaram torbu kao da otvaram Pandorinu kutiju, jer imam neki loš predosjećaj..uzimam tu stvarčicu koja proizvodi te zvukove o kojoj sam BTW ovisna...pogledam na njen zaslon...kad ono horor...piše .MAMA!!!!! Kao da mi nije dovoljno tuđe pameti na poslu nego još moram slušati i plodove njezine.Ok..pregrmila ja to i odlučim se javiti..I odmah nakon onog uvodnog dijela...Kako si? Kako posao?bla bla bla... blabla krenuo je malo teži dio razgovora..na njen poriv...pa je rekla: "bilo bi i vrijeme da si nađeš nekog i da se napokon udaš. Nećeš valjda dozvolit da budeš stara cura, a tako si lijepa i uspješna.". Ok...ajd još sam taj dio i uspjela nekako progutat...Al ono stara cura mi je bilo pomalo smiješno.Kao da živimo u 18. stoljeću. Strašno!..al drugi dio koji je slijedio mi nikako nije prijao..nijedna djevojka ne želi da je uspoređuju s drugima.." Tvoje prijateljice su već pri završetku faksa to obavile.". E tad mi je prekipilo..Svu svoju nadrkanost od samog jutra sam istresla na nju...A i ne mogu reć da je samo zbog nadrkanosti..bio je tu razlog..A taj je da me to zabolilo jer sam znala da je to istina i ne mogu reći da me to ne smeta..Ali ona to ne smije znati pa sam joj rekla kako današnja žena ne treba muža da bi bila sretna (da!nije ni meni trebao dok sam bila u SAD-u, jer nije nitko vršio pritisak na mene..a sada kad sam došla u ovu sredinu sve mi se nabija na nos i počinjem više razmišljati o nekim stvarima). Rekla sam joj još da te moje prijateljice uglavnom i nisu nešto sretne u tim svojim brakovima ... I tu je završila priča, jer sam joj srdito poklopila slušalicu.Poslije me nazvala da mi se ispriča..Šta ti je moć,ha?
Ma goni ti tu moć kad mi mama kaže na Dan žena da si kao žena sama nisam dovoljna..A baš mi je to neki Dan žena ako mi treba muškarac. A nije bitno što sam ja sebi sama stvorila savršen svijet i što si mogu priuštiti ono što one nikad neće iako imaju još nekoga sa sobom. Ne,ja ne valjam ako sebi stvaram sve sama i ne trebam još nekog da bi mi omogućio to sve. Hej, mama! Trebala bi biti ponosna na mene!!!!
Onda me nazvala Martina...moja udana prijateljica..Savršeno nakon razgovora s mamom...još sam se više osjećala 'ko smeće bang .
Nekad smo se tradicionalno okupljale na Dan žena i išle u šoping te si kupovale stvari koje smo željele, pošto nam dečki nikad nisu znali kupiti pravu stvar.I tako smo danas pokušale obnoviti tradiciju. Ali već na "Bok!" ona je počela pričati o problemima ..o svom poslu i mužu.. Ok..nije mi teško slušati nikoga, ali zašto nitko ne sluša moje probleme. Nije ni čudno što sam počela pisati blog!
No, uglavnom Davor i ona imaju velikih problema.. a ti veliki problemi spadaju u pomanjkanje seksa...(bar ja tu nemam problema..bar nešto u čemu se mogu osjećati kao pobjednik ako ništa drugo..). A zašto? Nije da se ne vole ili da ne privlače..nego jednostavan je razlog :ne stignu. Ona je menager i radi po cijeli dan..on odvjetnik koji isto tako radi po cijeli dan..I navečer su jednostavno preumorni.. I sad ona traži savjet od mene.A šta joj ja mogu dati..Nemam pojma kako je to imati muža...već sam zaboravila kako je imati uopće ozbiljnu vezu , a ne nešto drugo. Al ajde nešto sam ja nju tješila i tako..Valjd sam je nešt i uspjela utješit. Na kraju je odlučila da idemo nas 4 ( Anita, Martina , Hana i ja) vanka u petak da malo vratimo stare uspomene. Meni i Hani to neće biti ništa čudno, jer često idemo van zajedno..obje smo single (i to valjd jedine od starog društva)...dok su Anita i Martina vjerne ženice koje ne mogu zamisliti otići negdje van bez svojih mužića. To će bit show!! wink ..Baš me zanima kako će to biti..U svakom slučaju zanimljivo ;-)
kiss do tada.. kiss

| Reci nešto pametno… (4) | …printaj ako hoćeš… | # |

nastavljamo s najnovijim vijestima

Hm...zapalila sam cigaretu...Rijetko kad to činim, ali trebala mi je...I tako sad uživam gledajući siluete dima...djeluje smirujuće..

Sjedim u krevetu s laptopom na krilu. Nemogu zaspati. Je li to zbog frajera koji leži pored mene ili je to zbog ONOG drugog koji mi ne napušta misli čak ni nakon burno provede večeri sa savršeno zgodnim 20-ogodišnjakom...

Gotovo sam sigurna da je ovo drugo. Razmišljam o nedjelji, ručku, Ivi i NJEMU. malo sam se raspitala o njima preko zajedničih prijatelja...zapravo preko prijateljice koja je udana za NJEGOVA najbolja prijatelja..Pa ako tko ima kakve informacije o NJEMU onda to definitivno ima Anita.A Anita je recimo jedna od onih prijateljica s kojima sam ostala u kontaktu i onda nakon što sam otišla u SAD.
Do danas je tema ON bila tabu pa se i Anita začudila kada je čula što ju ja pitam. Hm...da! I ja bih se začudila da ste mi prije 2 tjedna rekli da ću se opet ponašati kao kakva srednjoškolka raspitujući se za život bivšeg dečka.
Evo što sam saznala. Vijesti koje slijede nisu nimalo ugodne. Tek toliko da vas upozorim. Znači; oženio se odmah oslije završetka faksa.Znači prije 3 godine. Vjenčanje se dogodilo iz puke potrebe. Naime Iva je nakon jedne zajedničke večeri ostala trudna i ON kao svaki normalan i savjesan maldić je preuzeo odgovornostg na sebe.Ali trudnoća nije išla onako kako je planirano.Rodila je mrtvog dječaka u 8.mj trudnoće. Nisam mogla vjerovati što mi je Anita pričala. Još uvijek ne mogu doći k sebi što se tiče toga. Ne dolazi mi do mozga.Što je najgore ona želi opet imati dijete, ali ne može zatrudnijeti iako je doktor rekao da će moći..i sad oni pokušavaju. Gozan osjećaj!! Ne bih to nikome željela. Kaže mi Anita da NJEGA to sve više počinje ubijati. Čak se i izopćio iz društva.Još se samo s Bojanom druži i to je isto rijetko, jer stalno radi u onoj ogromnoj očevoj firmi.A tamo ne smije zabrljati. Znam kakav je posao tamo i nimalo nije lagan,jer stvarno imaju previše posla. A još je i sam taj posao težak i odgovoran sam po sebi.Pogodilo ga je sve to. A koga ne bi?! Pa i mene je. Zapravo ne bih ni trebala pričati o ovome i ne želim, jer me sama pomisao na to plaši, a još više to što sam ga još jučer htjela samo za sebe. Sad se osjećam tako krivom. ON sada samo treba biti uz Ivu... i biti joj podrška.
Meni preostaje samo to da ponekad utažim svoju seksualnu žeđ sa dečkom kojeg poznajem svega nekoliko sati te ga se sutradan riješiti ili ako je moguće još tu istu noć. Trenutačno je nemoguće, jer se ovaj pored mene dobro zacementirao u mom krevetu..a nemam ga srca buditi. I sada mogu samo pričekati idući napadaj moje seksualne manjkavosti te pronaći novu žrtvu da mi ukroti i nahrani ego.

BTW. Sretan vam 8.MART!!!!!

| Reci nešto pametno… (2) | …printaj ako hoćeš… | # |

srijeda, 07.03.2007.

Dolina lutkica...

pills..
Current mood: puknucu

Da bi se doprlo do doline lutkica
valja se popeti na vrh Mount Everesta.
Surov je uspon do tog vrhunca,
koje je malo njih ugledalo.
Nikada se nije znalo što je zapravo tamo gore,
ali Dolina lutkica
je ono što se tamo najmanje ocekivalo.
Stojite tako, ocekujuci
da vas obuzme oduševljenje,
a smatrate da cete ga osjetiti, ali
ono se nikako ne javlja.

Predaleko ste da biste culi pljesak
i shvatili da vam se klanjaju.
A uspon je time završen.
Sami ste, i
osjecaj samoce je neizdrživ.
Zrak je tako rijedak da jedva dišete.
Uspjeli ste, i cijeli svijet kaže
da ste junak.
Ali zabavnije je bilo tamo dolje
na polasku,
samo s nadom i
snom da ce se ona i ostvariti.
Vidjeli ste samo vrh te planine,
nitko vam nije mogao reci
o Dolini lutkica.
Ali drugacije je
kad doprete na vrhunac.
Od nepogoda ste otupjeli,
oglušili, oslijepili - i suviše ste iznureni
da uživate u svojoj pobjedi.

nikada niste ni namjeravali krenuti na taj uspon.
Ipak, nesvjesno ste zakoracili
onoga dana kad se osvrnete
i u sebi kažete:
"To nije dovoljno,
želim nešto više".
A kada to ucinite,
za povratak ce vec biti prekasno.

| Reci nešto pametno… (0) | …printaj ako hoćeš… | # |

sve vas pozdravljam i želim dobrodošlicu

Make Love Letters at WishAFriend.com

| Reci nešto pametno… (0) | …printaj ako hoćeš… | # |

jednom 'ko nijednom...

Sve je prošlo onako kako je i došlo; brzo i nedorečeno. I baš onda kad misliš da se sve završilo i kad napokon okreneš glavu ne bojeći se pogledati u prošlost, shvatiš da je sve ostalo onako kako je i bilo, bez bilo kakvog kraja i početka i tako stalno iznova. Ista priča nije završila ni onda kad misliš da je…
I tako se ja sad pokušavam sjetiti početka, ali ne uspijevam. Znam samo da se jednom dogodilo i na tome i ostalo. Zašto moje priče nikad nemaju kraj?! Moje priče postaju životni problem i ostanu na njima. Znam već što će svatko imalo normalan reći: «Svaki problem je rješiv». No, je li? Moji problemi se nikako ne rješavaju. Oni uvijek ostaju iako ja mislim da sam ih riješila. Očito ja spadam u one nenormalne koji ne znaju dobro upotrijebiti onu rečenicu što izgovaraju normalni. Sve što ja sad vidim su sjene moje sudbine. Zašto me jednostavno ne progutaju kad me već toliko prate?! Ali pravit ću se kao i prije da je sve dobro. Ma mogu o tome pričati koliko hoću kad će me svi ismijati, jer se svi zabavljaju i ne razmišljaju o tome. Zapravo su svi pametni, a ja glupa. Glupa i nenormalna!
Uostalom pokušala sam objasniti početak, no ne mogu, jer svejedno ispadam nenormalna. U svoja, reći ćemo, otprilike (više-manje) dva desetljeća, razmišljam poput 40-godišnjaka. Nemojte me krivo shvatit, ne ponašam se tako i ne bih htjela da tak moram razmišljati, ali se nađem u takvim okolnostima koje me prisiljavaju da budem drukčija. Očito sam priljepak za takve događaje. Privlačim samo ljude koji su slični meni i samo se s takvim mogu istinski družiti dok sam s drugima samo dobra prijateljica. Ti drugi me zapravo i ne poznaju. Vide samo sliku bez tona. Sladak paketić koji se i ponaša onako kako bi se i očekivalo od takvog paketa.
Možda je čak bolje da ne kažem tko sam, jer bi me dosta ljudi prepoznalo. Ne želim si priuštiti takav luksuz. Pa ću vam se predstaviti kao Anchy. Ovako ću se na neki način ipak sakriti. Već otprilike znate koliko imam godina...
Evo ovako.. odmah ću vam reći da ću pokušati što više sakriti činjenice iz mog života tako da me bezuspješno pokušavate otkriti.

U mom dosadašnjem životu je bilo onih koji su me voljeli i onih koji su me mrzili. Sada sam napokon prekinula sa svim tim i mogu se posvetiti pravoj sebi, a ne onom proizvodu tuđe mašte; lutkici kojoj su zavidjele sve druge lutke, a i većina vas ostalih.. Lagala bih kad bih vam rekla da sam toliko nezaljubljena u svoj život. Bilo je trenutaka koji su mi laskali, ali kad sagledam sve u svemu više mi je nedostajala moja stara rutina...a nju sada pokušavam na neki način ponovno oživjeti..
Tek kad sam maloprije shvatila što sam sve morala izgubiti da bih bila ono što sam bila pred očima DRUGIH. A DRUGI vjerojatno ne znaju da je skoro svaka moja večer bila ispunjena plakanjem i patnjom što mi je sve važno u životu uzmicalo pred očima, a ja to nisam mogla zaustaviti. Ne znaju ni to da me to sve dovelo i do kronične depresije i poremećaja u prehrani samo da bi oni mogli gledati lutku kojoj će se diviti. Nisam to više bila ona ista ja. Cura sa nekoliko kilograma viška, pokojom manom i iskrenim osmijehom na licu. Ona je brzo nestala pod utjecajem DRUGIH. Sad se napokon mogu vratiti... pitanje je bih li se ja vratila da nisu bile ovakve okolnosti kakve jesu. Da ga nisam opet vidjela… Onako hodajući Ilicom..glava puna problema i pitanja; kako ću napraviti ovaj posao..onaj...sutra treba predati projekte..hoće li se stranci svidjeti..bla bla bla..totalna zbrka...onako usput bacim pogled na izlog i pomislim kako je divna ona haljina..odlučim ući..otvaram vrata trgovine..kad li ono..tras1..ispred mene ON..Iz glave nestanu svi problemi i sva pitanja i navrnu sjećanja...

On se skrivao u onim sjenama što su me pratile. On je bio jedan od onih osoba koje kada jednom sretnete ne možete zaboraviti i ne daju vam mira ni onda kada ste totalno u drugom svijetu koji je nevezan s njima. Ne ću vam reći ime, jednostavno ću ga zvati ON. I tako se ON ušetao u moj ionako već smotani život i unio sve ono što je njega činilo takvom divnom osobom kakva ja nikada ne bih mogla biti. Iskreno, ON je bio prva osoba koja nije marila za mene. Zapravo, nije se uopće htio zamarati takvom curom poput mene. Ja sam bila jedna od onih koje je on izbjegavao. ON je bio jedan od onih koga su svi željeli imati u društvu. A to je bilo teško, jer ON se družio samo s onima koji su ga znali cijeli život. To njegovo društvo je bilo poput neke sekte u koju se teško moglo upasti. Mogao si na jedan dan na koji bi bio razmatran poput nekakvog pokusnog kunića i onda bi oni naravno odlučili da im je dobro i bez novog člana. Cure poput mene ih nisu zanimale (osim ako ih nisu znali cijeli svoj život). Sa curama poput mene su samo ponekad izašli i dobro se zabavili, no to bi bilo uglavnom sve. Bezveze biste se i pokušali ubaciti u njihovo društvo. To bi bila nemoguća misija. No, eto ja sam imala tu sreću da sam ga upoznala..ALI..kad bismo se vidjeli samo bismo se pozdravili i to je bio vrhunac našeg druženja. No, i nije mi sve to bilo od neke koristi, jer je on, kao i svaki dečko u njegovom društvu imao ozbiljnu curu. I kad ne bi bila ona tu uvijek bi bila neka druga s obzirom da su sve cure na školi željele upravo njega. Činit će vam se da pretjerujem, ali govorim istinu. Pa i sami ste imali takvu osobu u školi. On je bio popularan, ali nije bio jedan od onih koji su bili umišljeni, već je bio u svom svijetu u kojem svi drugi ljudi, osim njemu najbitnijih, nisu postojali. Tada sam se već bila pomirila da ga neću imati pa sam si našla zamjenskog dečka koji je bio jako dobar prema meni i volio me pa sam se i ja trudila voljeti njega. Ali nije mi išlo pa smo tako i sa završetkom srednje završili i mi.
Krenula sam na fakultet o kojem sam oduvijek sanjala. Zapravo su mi i djeda i tata išli na njega pa sam ja trebala nastaviti posao i to mi nije bilo teško, jer me to zanimalo. Očito krv nije voda, kao što naše bake kažu. Samo znam da na taj fakultet nije išao nitko od mog društva pa sam mislila da ću se osjećati usamljeno. Prvih nekoliko dana sam stvarala novi krug prijatelja i bili su mi dobri, no ja sam tražila nekoga poput njega, ali nisam mogla naći. ON je bio jedinstven. Na mom fakultetu se radilo po manjim grupama i stalno bi nas razvrstali po drugačijim grupama da upoznamo što više ljudi. Jedan dan sam čekala u crtaonici . Nitko nije bio tamo osim mene. Ja sam imala običaj doći ranije, što se s vremenom izgubilo. Na stolovima su bila napisana imena. Svatko je bio razvrstan po stolovima i svi su imali svoje određeno mjesto. Pogledala sam na stol pored sebe te vidjela njegovo ime i prezime. Mislila sam da je to neka pogreška ili se netko zvao kao i ON, jer je nemoguća bila i sama pomisao da ON ide na moj faks. Kad sam se napokon smjestila netko je ušao. Automatski sam se okrenula da vidim tko je. Imala sam koga i vidjeti… bio je to ON glavom i bradom. Isprva me pogledao s visoka i vjerojatno se pitao što ja radim tu. Pozdravila sam ga i rekla kako mi je drago da napokon vidim neko poznato lice. ON se samo nasmiješio. Nisam bila sigurna što mu je to značilo. Poslije su ulazili i drugi studenti pa nisam mogla toliko pričati s njim. Malo zato što mi je bilo glupo blebetati s njim dok su svi drugi u istoj prostoriji gdje i mi, ali većinom zato što su se svi sjatili oko njega. Po prvi put ja nisam bila u centru pozornosti i to mi je zasmetalo. U trenutku sam ga zamrzila. Htjela sam izvući još neku riječ iz njega osim pozdrava. Nije mi išlo, jer mi je ON uvijek odgovarao gestama, uglavnom smiješkom. Nikada ne ću zaboraviti pobjednički smiješak one njegove kokoši koja ga je dočekala ispred fakulteta taj dan. Ta rigorozna plavuša mi je probadala oči svojim kostima koje su bile slika i prilika njezina tobože tijela. Taj dan sam pogledala sebe u ogledalo i zaklela se da ne ću nikada postati anoreksična poput nje. Nisam daleko dogurala, a i sama sam postala takva zahvaljujući svojoj popularnosti, no to se odnosi na moj sadašnji život kojeg želim okončati. Idućih nekoliko mjeseci sam ga izbjegavala ili je ON izbjegavao mene…sve do dana kada sam se vraćala s plesa kojeg sam trenirala, tada, već 7 godina. Vraćajući se tako sva umorna vukući ogromnu sportsku torbu naletjela sam na njega. Sjedio je na klupi blizu mog stana i proučavao krajolik oko sebe. Zastala sam, jer sam se bojala prići mu bliže. Željela sam što prije proći pokraj njega samo da ga ne moram vidjeti izbliza. Pa sam tako i ubrzala tempo i brzinski projurila pokraj njega iako mi je to otežavala ona torba koju sam vukla na ramenu. Taman kad sam ga prošla i pomislila da je opasnost gotova čula sam ga kako doziva moje ime. Isprva mi se činilo da sanjam, jer bilo je ,kao prvo, čudno kako se sjeća mog imena, a kao drugo, da se obraća baš meni. Ipak sam se okrenula. Vidjela sam njega kako stoji i gleda mene. Brzo mi je prišao i pitao trebam li pomoć s torbom, jer sam mu izgledala izmoreno. Priznala sam da mi je teška pa ju je ON stavio na svoje rame. Izgledalo je kao da je uzeo perce, a ne moju ogromnu torbetinu. Pitala sam ga što radi ovdje. Rekao je da ga je profesor poslao da mi uruči moje crteže jer je on sam bio spriječen. Pitala sam ga kako je znao gdje živim. Rekao je da mu je rekao naš zajednički prijatelj. Voljela sam tog našeg zajedničkog prijatelja tada kao nikad nikoga u životu. Kada smo došli do stana dao mi je crteže, no nije se činio kao da želi otići odande. Pa sam ga pozvala u goste. A ne mogu reći ni da mi je to smetalo. Naprotiv. Činilo se kao da me nije izbjegavao i kao da je napokon istinski htio pričati sa mnom. Bilo mi je nezamislivo to što je on sjedio na istom kauču kojeg sam ja mjesec dana prije posebno izabrala tako da mi se usklađuje sa zidovima. Vidjela sam mu u očima da mu se sviđalo kako sam uredila stan. Jedno smo vrijeme šutjeli pa sam se ja napokon odlučila pitati ga zašto me je izbjegavao cijelu srednju školu i sad početak koledža. Ja sam bila jedna od onih koji nisu puno izvolijevali da kažu ono što im je u naumu. Kako bi se to po pučki reklo bez dlake na jeziku. Isprva je šutio, no napokon je izustio taj odgovor koji sam ja iščekivala cijelo vrijeme. Rekao mi je da je problem u tome što se ON bojao da ne bi poludio za mnom kao i većina drugih dečki u toj školi. Ja sam mu rekla da je to ludost. ON je to znao, ali tu je bio još jedan problem. A to je bila njegova djevojka koja nije podnosila da se ON druži s nekim drugim djevojkama osim njezinih prijateljica. Ja sam ga upitala zašto je sada (tada) sa mnom. Ne smeta li i to njegovoj djevojci. Tada sam čula ono što sam željela čuti već sto godina. Nije više bilo nje da mu zapovijeda, bili su prekinuli. Rekla sam mu da mi je žao zbog toga iako mi nije bilo žao. I ON sam je rekao da ni njemu nije žao te da ne treba biti ni meni. Tu večer smo pričali do kasno u noć, dijelili smo čak i neke uspomene u prošlom školovanju. Bilo mi je jako zanimljivo tada. Iz dana u dan postajali smo sve veći prijatelji. Postala sam dio njegova društva i upala u «sektu». Na neki način sam postajala ON. Ponašala sam se poput njega i sve ono što su ljudi mislili za njega u srednjoj su počeli misliti i o meni na faksu.
Jedne večeri nakon iscrpnog učenja odlučili smo ostaviti i zaboraviti na trenutak na knjigu. Započeli smo priču kao i uvijek, no ova nije dugo potrajala, jer smo odjednom osjetili nagon da se poljubimo. Tu večer ću vjerojatno pamtiti do kraja svog života. Ne moram vam pričati što se dogodilo… od tada smo službeno bili u vezi koja je potrajala 2,5 godine sve dok ja nisam otišla u New York kao stipendist fakulteta..Možda 2,5 godine i nije toliko puno, ali dovoljno da ti netko ostane u sjećanju i ureže se pod kožu..
Bili smo još malo zajedno...kao neka veza na daljinu.Hm..baš!Ne krivim ga zbog toga što me ostavio, jer sam se ponašala prema njemu kao prema zadnjoj rupi na svirali. U NY-u mi nije bio potreban i nije se uklapao u moj raspored. Čim sam završila fakultet zaboravila sam na njega totalno. Kao da i nije bio u mom životu. ON je to isto učinio sa mnom.
Tako uspješnog mladića je morala čekati buduća ženica koja mu je bila spremna posvetiti svu pozornost i roditi mu prekasne male primjerke njega samoga. Ja to nisam mogla biti, jer se to nije uklapalo u moje snove iako sam zaboravila da mi je nekada ON bio najveći san. Očito kad neki san ispuniš uskoro ti postane dosadan pa brzo izmisliš neki novi. Tako sam ga ja zaboravila, a i on se trudio zaboraviti mene.
No..sada..na tom ulazu..osjećala sam da mi se stari snovi ponovno vraćaju...ulazila sam kroz vrata nekih novih spoznaja..
Nažalost..pa sam sad tek spoznala...PREKASNO! Za živo čudo me prepoznao..ipak sam sada totalno drugačija nego što sam bila prije...PRIJE: prosječna.. ugodno popunjena djevojka... ravne duge smeđe kose..bez trunka šminke..mamina maza i tipična slatka cura iz susjedstva...ona koju su sve mame željele za ženu svog sinčića..
SADA: samostalna poslovna žena obučena od glave do pete u Alexandru McQueenu..sve kupljeno u New Yorku gdje imam svoju tvrtku kojom strance dovlačim u našu zemlju povodom nekretnina...a recimo da pomažem u turizmu i promoviranju Hrvatske...ne želim vam reći svoje zanimanje, jer mislim da to nema svrhe.
Uglavnom...sada sam totalna suprotnost onoga što sam bila..čak sam i plava iako sam sama sebi obećala da nikad neću biti plavuša..Nikad ne reci nikad. ..znači; nikako prosječna..ono ugodno popunjena ne dolazi u obzir..plave ponekad duge..trenutačno poluduge plave kose..sa savršenom šminkom..(ne želite znati koliko dajem na nju da bih izgledala samo prirodno..ali recimo da se opravdam tako što moram dobro izgledati ako želim strancu uvaliti svoje ideje i posao)...mamina maza samo kad sam nasamo s njom, a inače tipična poslovna žena koja uzima stvari u svoje ruke i radi onako kako ona hoće, a ne mama...a o svekrvama neću pričat, jer bi me smatrale kao prijetnjom koja će uništiti i iskvariti njihova sina..Recimo da je Amerika kriva za sve..stoga ne osuđujte me. jer sam se sama morala školovati i kao strani državljanin posebno isticati da bih bar malo dobila ono što Ameri dobiju kad puknu prstom.
I uglavnom..otišli smo u Vincek..da zasladimo naš ponovni susret..a on mi ga je itekako zasladio rekavši mi da je oženjen za curu koja mi je nekad bila najbolja prijateljica..Smiješno, ali isto tako i žalosno..Čudno je to što sam prije nekoliko dana pomoslila da bih se mogla javiti Ivi (kako se ona zove),sad kad sam stigla u Zagreb (napokon!),da vidim kako je..I bolje da nisam..
Činio se u jednu ruku sretan,a u drugu nesretan..kao da je ta cijela bajkovita ljubav između Ive i njega djelovala malo čudno...nešto je nedostajalo. Kao da pričate priču o Ivici i Marici bez kučice od slatkiša...No, nisam ga ispitivala ništa o tome.Dovoljno mi je bilo to što mi je sam rekao; da je sretan..i ja bih sad trebala reći da sam i ja zbog njega..ali nije baš to tako..I ja sam samo čovjek koji ono što voli hoće za sebe..iako ja više nemam pravo na njega..No, ipak mislim da ga nisam nikad potpuno zaboravila. Ponekad bih se zapitala kakav bi mi život bio s NJIM , no brzo sam to bacala iza leđa i pokušala ispuniti očekivanja dRUGIH radeći i samo radeći...zarada je bila glavni prioritet, a tek poslije ljubav koju sam mijenjala na svakom koraku..ako se sve to poslije njega moglo i nazvati ljubavlju..tek neke prolazne afere..Samo kad se sjetim da sam ja mogla biti na Ivinom mjestu pojela bih se živa..ali nisam, jer sam neizmjerno sebična osoba koja nije mislila na voljene osobe nego samo na svoju neiscrpnu pohlepu.
Najgore je to što sam uživala danas s njim.Tako se nisam osjećala još od onda..od prije 3,5 godine kad smo prekinuli. A još gore je to što me pozvao u nedjelju na ručak kod njih kući,na Pantovčaku (baš gdje je oduvijek htio imati i sad je i ima). Do tada se trebam praviti da me on ne zanima i pokušati promijeniti svoj život i vratiti stare nvike, jer sam shvatila da se ovdje u ovoj sredini previše ističem i to nikakao nije dobro za mene želim li ponovno biti sretna i zadovoljna kao nekad. Bez DRUGIH!